Srecko K.

Napomena

Tekst je napisan u jednome dahu, u manje od tri sata pisanja, u klimi početnog poluopsadnog stanja zbog covida i posljedica potresa, specifičnih i još puno težih na mome radnom mjestu. Nisam ga niti nadopunjavao, niti mijenjao.
Kapital je ovdje mišljen kao društveni odnos proizvodnje utemeljen na društvenoj podjeli rada i proizvodnji viška vrijednosti, a financijski kapital prema analizi R. Hilferdinga, kao spoj bankovnog i industrijskog kapitala. Povijest definiram kao svekoliko, ukupno ljudsko zbivanje u tri  kontinuirana vremenska odsječka, a to su prošla, sadašnja i buduća povijest.

12.6.2024.



Globalna kriza 2020. godine - the broad consideration

Mi ljudi kao individualna bića, naše obitelji, nacije, političke, etničke, tribalne, vjerske i sve druge skupine samo smo kaktkad uraganom a katkad povjetarcem nošene kapi i pjena na površini golemih oceana povijesnih zbivanja.
Tektonske pokretačke sile ljudske povijesti i suvremenog svijeta djeluju iz dubina u koje svjetlo ne prodire. Kapital kao subjekt ljudske povijesti danas je u razvojnoj fazi financijskog kapitala, koji je u pojmovnom smislu sinteza bankovnog i industrijskog kapitala a globalno je ustrojen u oligopolskoj koordinaciji i konfliktnoj solidarnosti centara svjetskog kapitalizma.

Organski sastav kapitala porastao je u proteklom stoljeću toliko da je mogućnost otpora djelovanju čak i lokalnog kapitala sve manja, a ponekad se čini gotovo beznadnom. Uz to, kao i cjelokupni kapitalistički razvoj, kapitalizam i u fazi globalne koncentracije i centralizacije ima - uz brojne nedostatke - i svojih brojnih prednosti. Nesumnjivo je ugodnije i komotnije živjeti u razvijenijem kapitalizmu i njegovoj razvijenijoj proizvodnji roba i usluga pristupačnih najvećem dijelu stanovništva nego u nerazvijenijem kapitalizmu, s oskudicama i redovima kao načinom života.

Globalizirana ekonomija svakim je ciklusom proizvodnje i trgovine sve više radila u korist kapitalskog kompleksa Kine i Rusije, a taj trend bi doveo do njihove vrlo skore ekonomske, političke, vojne i svake druge supremacije nad zapadnim civilizacijskim krugom. Tome se Zapad suprotstavio zamrzavanjem i postupnim raskidanjem globaliziranih proizvodnih cjelina putem zatvaranja u djelomično nacionalne ekonomije a protiv slobode protoka kapitala kao temeljnog načela vlastitog postojanja. Pandemija Covida-19 dala je opravdanje i legitimitet raskidu poslovnih, osobnih, umjetničkih, obiteljskih i svih drugih veza koje nisu korporativne kapitalske prirode. Slijedom toga, veze između obitelji, prijatelja, rodbine, pripadnika interesnih i transnacionalnih nevladinih skupina blokirane su, suspendirane i fizički onemogućene imperativom epidemiološkke prevencije. Veze između svjetskih banaka i korporacija ostale su, naprotiv, vrlo živahne, realne i neometane, i dalje se iza kulisa razvijaju golemom brzinom. Globalna zabrana javnih okupljanja nemogućim je učinila kako masovni javni otpor, tako i jednostavan prosvjed protiv pojedinih mjera javne vlasti širom svijeta, kojima se vrlo često bez ikakve ustavne i zakonske procedure ograničavaju temeljna ljudska prava i slobode.

Pad zapadne potražnje duboko će devastirati kinesku ekonomiju, kao što će pad cijena nafte decimirati rusku, te će kapitalizam obje zemlje ekonomski unazaditi za čitavo desetljeće. No nakon ovog resetiranja na globalnoj razini, u okviru globalne oligopolske koordinacije Rusija i Kina će zauzimati i dalje političko, ekonomsko, vojno i svako drugo mjesto pri samom vrhu. Ovaj Treći svjetski (još uvijek hladni) rat svih protiv sviju vodi se svim sredstvima osim oružjem.

Možda bi satnik Blackadder vojniku Baldricku u rovovima I. svjetskog rata predočio temeljni uzrok ove krize ovako: previše tisuća milijardi dolara je bilo neaktivno u bankama Zapada i pod kontrolom Zapada, uz gotovo smiješnu a dugoročno po Zapad destruktivnu kamatnu stopu. Globaliziranom kapitalizmu lakše je započeti rat, nego održavati mir. Status quo se mijenja ubrzano, pa će krediti na koje niti jedna vlada svijeta donedavno ne bi ni pomišljala biti nužni i općedostupni gotovo svim vladama, no uz puno višu kamatnu stopu nego je bila do krize. Nacionalne države, koje su se na vrhuncu proteklog globalizacijskog vala već gotovo pretvorile u lokalne otpravnike poslova multinacionalnih korporacija i banaka, sada izvanrednom brzinom restituiraju temeljne razloge svog postojanja: nacionalne suverenitete u političkoj sferi te carinsku zaštitu, protekcionizam i državu intervenciju u ekonomskoj.
Nacionalni projekti "čuvanja radnih mjesta" i poduzetništva provode se golemim vanjskim kreditnim zaduženjima i besprecedentnim transferom javnih i proračunskih novaca u privatni biznis, često bez ikakvih uvjeta i jamstava.
Zato neće biti krize javnih financija ni "nacionalnih" ekonomija, ali dužničko ropstvo obuhvatit će većinu država svijeta i većinu njihovih građana. Nastaje doba egzistencijalne neizvjesnosti za ne samo stotine milijuna već i milijarde zaposlenih, čak i za rastuću većinu u najrazvijenijim zemljama. Početni pad kupovne moći i restrukturiranje potrošnje u idućoj vrlo skoroj proširenoj reprodukciji "nacionalnog" globalnog kapitalizma počet će opet rasti u spirali rastuće proizvodnje i ponude te time proizvedene potražnje i potrošnje.
Kriterij mogućnosti opstanka neovisnosti pojedinih država bit će sposobnost pojedinih "nacionalnih" vladajućih struktura da pod svojim nadzorom obnove nacionalni egzistencijalni minimum u primarnoj i sekundarnoj industriji - konkretno, u ponudi i zalihama cijenom dostupne hrane, električne energije, internetskih i telefonskih komunikacija, plina, nafte i derivata te osnovnih zdravstvenih usluga i lijekova, a u tome će procesu korelativno biti obnovljena i carinska zaštita. Tercijarne djelatnosti će tek tada dobiti priliku za djelovanje u opsegu prije krize. "Nacionalne" vladajuće strukture koje ovo ne uspiju ubuduće će funkcionirati samo kao kompradorski zastupnici interesa mulitinacionalnih kompanija i banaka, te lokalni policajci i održavatelji javnog reda.

Sve ove faze "nacionalizacije globalnog kapitalizma" dovest će do iduće globalne krize, globalnog rata, globalne autodestrukcije - štogod došlo prvo ili povoljnije za globalni kapitalizam u korelativnim fazama razvoja i krize.

Sveprotežna privremena fragmentacija globaliziranog kapitalizma u političkoj je sferi motivirana potrebom uspostavljanja novog pariteta moći, u čemu je maksimalistički cilj uspostava neupitne i neosporive planetarne ekonomske, političke, vojne i druge supremacije. Završetkom tog procesa globalni "oporavak" brzo će defragmentirati, obnoviti i nadograditi zamrznute, suspendirane i prekinute veze te ih u idućem ciklusu proizvodnje, trgovine i potrošnje uspostaviti na još višoj razini. 

EU je pokazala zamjetne, možda i letalne znakove atomizacije zajedničkih interesa i stavova, nedostatak solidarnosti povremeno veći nego i među članicama UN-a te se u prvoj većoj krizi počela raspadati po sastavnicama.

Narodi širom svijeta bit će završetkom "nacionalizacije" globalizma zadovoljni - imat će opet sve što požele, a što ne mogu imati neće ni poželjeti.

Globalni kapitalizam je circulus vitiosus ad infinitum, u kojem nepotrebna i besmislena potrošnja i proizvodnja ciklično čine potrebnim i smislenim razaranje i uništavanje ljudi i prirode oko nas. Kapital je ne samo subjekt, već i suveren ljudske povijesti.

"Ducunt volentem capitalismus, nolentem trahunt."

20.4.2020.